MAČKE PADAJU

kako smo se upoznali

          Prva mačka je pljusnula negdje sredinom jeseni pedeset i treće. Učinila je to kao lubenica, razletjevši se u sto milijuna komadića. Istrčao sam radoznalo sa svih svojih pet godina na vreli beton dvorišta i, dok je od divljeg ljetnog sunca sve blještalo, jedino je ona, mačka, ležala siva i kao iz nekog drugog svijeta.
          I dođem, stanem do nje, nagnem se i gledam; bila mi je vrlo zanimljiva. Zapravo, ostala je sasvim cijela, jedino što se malko spljoštila; izgledala je kao morska zvijezda priljepljena uz dno krakova bačenih na sve strane. Iz usta i šupka curili su tanki potočići krvi udaljavajući se od nje. Još su vrlo zanimljive bile i oči. Bile su kao špekule, sasvim slobodne u prašini, osim tankog dugačkog konca kojim je svako ostalo spojeno s dupljom iz koje je iskočilo.
          Nato sam, onako nagnut, čuo dernjavu s najgornjeg kata i kako silazi stepenicama.
          Jedna mala curica.
          Jedna mala curica, mojih godina, u plavoj haljinici i s ogromnom crvenom mašnom u kosi, izašla je iz tame stubišta na dvorište kao pod reflektore scene, opruženih ruku, stisnutih šaka, priljubljenima uz tijelo, i, dok su joj suze vrcale kao varnice, prilazila mi je i dalje ridajući.
          Prilazila je, zapravo, mački. Zaustavila se pola metra od nje i lila suze grcajući i šmrčući, kao vodoskok.
          Pa sam je, još sagnut, gledao malo odozdo. Vidio joj ružičasto nepce i bijele zubiće, virio joj u nozdrve koje su se grčevito širile hvatajući dah, u svakoj suzi sjalo je malo sunce, dobro se sjećam.
          Pitao sam je: – Je l' to plačeš za ovom mačkom?
          No ona se samo kidala, kao da me nema, i, ako bi stala načas, to je bilo samo da skupi snagu za još jači krik.
          Pitao sam: – Što je tebi ova mačka?
          Onda smo začuli, i ona i ja, kako netko zove odozgo s balkona među oblacima: – Maja! Odmah da si došla! – Tako su je zvali.
          Okrenula se kao navijena lutka. I kako je došla, tako se i vratila, sa sve udaljenijom i slabijom kuknjavom.
          A jedan dan, dvije godine poslije, sreli smo se drugi put, nad drugom mačkom. Ta je bila skroz antipatična. Jedino su joj zgodni bili sitni očnjaci: polomljeni, bijelili su se kao biserne krhotine oko njene male zdrobljene gubice.
          Stavili smo je u kartonsku kutiju za cipele i pokopali pokraj mjesta gdje sam sahranio prvu, u kutu dvorišta i ispod drveta kojem je ostavljen krug prave zemlje. Ja sam kopao nekom žlicom, klečeći, a djevojčica čučala stiščući kutiju s tragično krepalom ljubimicom na prsima.
          – Ti stanuješ stalno gore na posljednjem katu? – pitao sam. – Zašto ne siđeš nikad igrati se s nama ostalima?
          – Mama mi je rekla da se ne igramo zajedno – rekla je.
          – Zašto? – pitao sam kopajući.
          – Mama je rekla – rekla je i nije htjela više o tome pričati.
          Poslije sam mnogo puta, dok bih zastao da predahnem od jurnjave, brisao oznojeno čelo, ili zabacivao kosu s očiju, visoko gore primjećivao njene ruke kako se drže ograde balkona, lepršavu kosu i mahnuo bih joj, a ona mi uzvratila.
          A mačke su svejednako padale. Kužili smo zašto to rade. Radile su to radi golubova. Golubovi su slijetali na rub balkona i tamo gugutali. Mačke su se privlačile, lukavo i strpljivo, i pune zadnjih namjera. Onda bi se zalijetale iz sve snage i skakale na golubove. Golubovi su se, po pravilu, izmicali i mačke se stropoštavale mlatarajući nogama i napuhanog repa dok su ih golubovi veselo ispraćali pogledom okruglih očiju i nakrivljene glave.
          Propadale su mijaučući k betoniranom dvorištu ili s bespomoćnim očekivanjem na stisnutim i razvučenim ustima. Dolje su se razbijale pred mojim podrumskim prozorom i pretvarale u dlakave vreće prepune razmrvljenih i suvišnih dijelova i raznih gnjecavih sastojaka.
          I vremenom sam uočio taj prasak, sličan eksploziji žarulje, i ostavljao bih topli ručak, izlijetao iz kreveta, prekidao svaki posao ili zabavu nadajući se da ću sresti Maju i izmijeniti koju riječ.
          Zapravo, kad bolje razmislim, u to sam doba često i rado mislio na nju, i ova priča, premda puna mrtvih mačaka, zapravo je vrlo ljubavna priča puna nježnosti i sjete.
          kako smo se upoznali
          Peta je mačka napravila samoubojstvo, kako je Maja rekla, bez ikakva razloga. Trčala je, trčala i trčala po stanu, dojurila na balkon i jednostavno – hop! – sručila se u bezdan. Pošašavila. Puklo joj nešto u glavi. Krivi spoj.
          Maja je išla u treći razred i bila sva očajna.
          – Mačko moja... – govorila joj je mrtvoj. – Zašto si me napustila?... Tko će te sada oblačiti u haljinice, tko će te češljati i prati?
          A onda meni: – Kao i sva djeca, nije se voljela redovito kupati!
          Onda mački: – Koga ću stavljati u tvoj krevetić i pokrivati? Koga ljubiti kad tebe nema?
          – Zar ti je zaista tako strašno zbog jedne obične mačketine? – pitao sam.
          – Nije ona obična mačketina! – obrecnula se kroz suze. – Ona je predivna, slatka mala moja maca! Nas dvije slušale smo radio po cijeli dan.
          – A mogu li ja biti tvoj prijatelj? – pitao sam.
          – Što da ne? – rekla je.
          Pa smo šutjeli dok je ona šmrcala i gledala me ispod oka kroz trepavice koje su treperile kao srebrne rese.
          – Pa što ćeš sad? – pitao sam.
          – Nabaviti novu.
          Ali, ni ta nije dugo trajala. Bubnula je na glavu i nakon toga nije ni na što sličila. Čovjek bi prije pomislio da je to krpa za prašinu nego mačka. Stvorila se pred prozorom kao naručena. U čas sam stajao nad njom u svojim najboljim hlačama i svečanom džemperu i stigao sam se počešljati.
          Ona se spustila polako, premećući pažljivo svoje koljenaste dvanaestogodišnje noge jednu pred drugu i gledajući me malo postrance s jednom podignutom obrvom.
          – Zdravo – rekosmo.
          – Čuj – rekoh. – Hoćeš li doći danas poslijepodne, slavimo jedan rođendan?
          – Što da ne? – odgovori. – A kako će ljudi biti obučeni?
          – Dođi kako hoćeš! – rekoh. – Traperice, majica, džemper...
          – O – žmigne ona trepavicama. – A gdje ćemo sjediti?
          Rekoh da nas je puno i kud koji, mili moji, na podu ima sag i ima kauč.
          – Bit će dobro – kažem joj ja. – Na radiju prognoziraju glazbu cijelo vrijeme. Kupili smo cigarete i rakije...
          Pa smo se gledali neko vrijeme, a onda ona odlučno reče: – Joj! Žao mi je! Kako sam mogla zaboraviti?! Neću moći doći. Spriječena sam, imam sat francuskoga... zapravo klavira... Jedan drugi put.
          – Jedan drugi put... – ponovih.
          Ona se okrete i odskakuta laganim korakom. Na prvoj stepenici se osvrne i držeći se jednom rukom za gelender, pogleda me, još vlažnih očiju, smješkajući se kao na reklamama. Bože, nikada je neću zaboraviti: na jednoj ispruženoj nozi i s drugom blago povijenom, a obadvije dugačke, s bijelom nabranom suknjicom i licem poput filmske glumice i još kako pući usne, kao za poljubac.
          Žmirio sam sve vrijeme pokapajući mačku, pokušavajući što je moguće duže zadržati tu sliku iza spuštenih kapaka.
          Ljubav. To je bila ljubav. Znao sam.
          Ali, tako smo se prokleto rijetko viđali. Zapravo, uopće se nismo viđali osim kad bi koja mačka stradala. Za vrijeme škole, ja sam cijele dane učio ili pomagao majci i sestri pri poslu. Čim bi došli praznici, ona je odlazila i vraćala se tek nekoliko dana nakon što bi svršili. Išla je u sasvim drugu školu nego mi, majka ju je odvozila i vraćala pod budnom paskom. Nekoliko puta sam ih vidio zajedno u gradu kako gledaju izloge i ulaze u razne dućane. Tada sam bio sav ustreptao još danima.
          Pa se naše malo groblje obogatilo novim članom. Sjedili smo nad svježe zatrpanom rakom i ja sam je promatrao očima kao svjetla semafora dok je dugim otmjenim prstima skupljala one tihe dragocjene suze u bijeli čipkasti rupčić. Osjećao sam kako nas taj mali komadić zemlje spaja i bio mi je dragocjen.
          – Ne plači! – rekao sam joj. – Ne tuguj za ovom, za ovom... ova..., ona...
          – Felis ocreata domestica.
          – Ko? – zgranuh se.
          – Mačka – reče ona. – Iz porodice mačaka, Felinae.
          – A – rekoh ja.
          – Ne tugujem – tako mi je kazivala. – Kad samo pomislim, još od doba starih Egipćana, koji su domesticirali tu zvjerkicu, držali je u faraonovim palaćama kao i u pletarama, koliko je djevojaka plakalo za tim malim repatim ljubimcima. I kad zamislim sav taj bol i shvatim vlastiti kao dio te ogromne patnje, ništavan mi se čini moj dio. – I pričala još o pjesnicima koji su mačke slavili, o filozofima kojima su one predstavljale simbol samoživosti i svačega, o mačkama koje su odigrale velike historijske uloge; o raznim aspektima mačaka. S toga smo prešli na čudesne stvari koje je učila u svojoj školi i na krajeve Francuske i Italije. Svuda je bila i svašta vidjela. Rastali smo se kad se gotovo već smračilo. Bože, kako sam bio zaljubljen!
          Sedma je mačka svršila mučno i tragično. Imao sam sedamnaest godina i sjećam se točno dana kojega se to zbilo jer bio je odista značajan: našao sam posao nakon što sam ga cijelu godinu tražio. Bilo je desetak centimetara snijega i vraški hladno. Nisam ni čuo kad je tresnula jer je prozor bio zatvoren, a vani divljalo čudo od vjetrušine vijući krpetine snijega poput pamučnih oblačića. Primjetio sam je tek kad je kao mahnita počela udarati glavom o staklo.
          Istrčao sam u košulji i papučama i dalje se ovako dogodilo: mačka se još micala..., bila je zapravo sasvim živa, samo joj se kičma, čini se, prelomila i sva se vukla na prednjim šapama. Oči su joj, kao po običaju, otfikarile, a vilica visjela kao bezličan mesnati privjesak. No, najstrašniji su bili parajući krikovi i u trenu sam se našao izbezumljen. Ta, ta mačka me natjerala da djelujem što brže. Zaželih da sama od sebe zašuti, zgrabim je obim rukama oko trbuha i zafikarim svom snagom o zid. Ona se skljoka poput vreće pjeska i zaurla još groznije. Dohvatim je i podignem iznad glave da je tresnem o pod i zdrobim, no tamo u snijegu do kapije spazim ono željezo za čišćenje đonova što poput oštrice strši iz cementa, bacim se pored njega na koljena, te raspalim mačkinim vratom po tankom rubu. Glava samo zaklima, uz šištanje, a kad udarim još jednom, odleti metar dalje u snijeg ostavljajući topli crveni trag.
          Naglo nasta tišina. Opustih se i otrah znoj s čela krvavom rukom. I ugledam Maju na vratima stubišta kako me gleda užasnuto i šapuće: – Što si učinio s mojom mačkom? Što si to napravio?
          Rekoh suha grla: – Trebalo je.
          Ona bez riječi potrči gore i promatrao sam je sav očajan i sav prazan kako se uspinje sve dok nije zaokrenula i izgubila mi se iz vida.
          Pisao sam joj pismo, ali ne znam da li ga je primila. Htio sam joj telefonirati, ali mi nemamo telefon – dobit ćemo ga nikada! Dali smo molbu prije sedam godina, za nas nemaju slobodnih linija. Išao sam na javnu govornicu na Glavnoj pošti, tamo imaju i telefonski imenik: njezin broj nije uvršten, iako znam da ga ima, često čujem ljeti kada se prozori otvreni kako gore zvoni. Postavljao sam joj zasjede u hodniku, ali ona nije prolazila njime nikada sama. Sve slobodne sate provodio sam pazeći jednim okom hoće li se dolje stvoriti još neka mačka. Rano ujutro, prije posla, provjerio bih da nije pala tokom noći. I predvečer, kad sam se vraćao, najprije bih svratio u dvorište; i tako danima.
          U proljeće, kad se sve budi, bila je tu jedna. Spazio sam je kako se spušta puput maslačkove sjemenke. Promatrao sam je s drugog kraja dvorišta još dok nije ni dotakla tlo i rekoh sebi: – Konačno.
          No, nije ležala ni tren i već se, doduše nesigurno, digla, napravila nekoliko pijanih koraka i ponovo zarovala beton nosom. Srce mi poskoči. Ali, ustala je čas zatim i odšetala vukući rep za sobom i njišući kukovima kao najgora kurvetina. Bio sam silno razočaran.
          Ta je ista nastradala godinu i po kasnije. Sreća ju je sasvim napustila. Zauvijek. I što se dogodilo?
          Dok sam čekao Maju, sa stubišta izmili neka babetina, tipična kućna pomoćnica, s krpom oko glave i partvišom u ruci, pomete crkotinu na mišćafl i baci je u kantu za smeće.

 kako smo spavali 

          A ako vas zanima, za Maju pitate, jesam li je jebo, mogu pošteno reći: jesam. Bilo je ovako. U petak. Ne: u subotu! Tako oko šest sati popodne, u dan tmuran i težak, s tmastim oblacima, pljusne jedna mačka kao iz vedra neba, točno pred moj prozor. Ustadoh polako i, onako kao lijeni pas rastežući se, izvukoh se polako iz svog podruma na prljavo dvorište.
          Ali slika razbijene mačke me kao uvijek opčini i potrese. Stajao sam i buljio, kad evo Maje. Sišla je kao sa stranica modnog žurnala, njena pojava me razdrma još i više. Uzvrpoljih se. Njene oči, zubići bljesnuše. Promatrao sam joj kukove; držala se kao udovica u žutoj odjeći, kao maslačkova udovica...
          – Baš lijepo – pomislih za se. – Budalo pubertetska!
          Tako smo stajali nad mačkom što je pala s prvim mrakom i gledali se, a sve se slabije vidjelo.
          – Ovaj put ne plačeš? – primijetih.
          – Ne.
          – Kako to? – zapitah tek da ne šutimo.
          – Zašto bih plakala? – reče ona meni.
          – Poginula ti je mačka – rekoh ja.
          – Sama sam je bacila – reče ona. Ostadoh bez riječi.
          – Pa, kako možeš samo tako baciti mačku? Pa, što ti bî?! Što ti je to trebalo?! Pa zašto?
          Ona reče: – Tako.
          Lupih polupanu mačku u rebra vrhom cipele.
          – Treba li je pokopati?
          – Kako hoćeš.
          – Što ti hoćeš?
          – Hoću – reče ona – hoću da mi pokažeš gdje stanuješ.
          A ja je pogledam ko bjeloglavi sup, isto tako pametno, i krenem, a ona za mnom; kako smo silazili stepenicama, pružim ruku da se ne saplete po mraku.
          – Jednog ćeš dana tu trebati instalirati žarulju – reče.
          A kad uđosmo unutra, ona se osvrne na sve strane i uputi prvo mom krevetu koji je prepoznala, valjda, po slikama iz novina izlijepljenim na zidu povrh njega. Slikama: Jagode Kaloper, na primjer.
          Sagne se i oproba federe rukom. – Ovdje spavaš? – zapita. – A tko spava tu?
          Rekoh: – Sestra.
          – Gdje je sada?
          – Radi. Otišla je u noćnu smjenu.
          – Baš lijepo.
          – Vraga lijepo! – rekoh. – Trebala bi probati.
          Pa se prošeće po cijeloj prostoriji i sve je pažljivo gledala.
          – Ovdje vam je inače kuhinja? – reče kraj rešoa.
          – Ovdje nam je, inače, sve – rekoh pak ja. – Tamo inače leži majka, kad nije u bolnici.
          Ona napući usne: – Aha! – i nastavi šetati korakom kao grofica Walewska na kraljevskom balu. Šeće se ona. Vidio sam to već prije, na filmu. Činilo mi se kao da nešto hoće.
          – Što hoćeš?
          – Oh! – reče ona. – Nisi nimalo suptilan! Hoću spavati s tobom!
          Ostadoh opet bez riječi, i osjetim kako se ljuljam negdje u koljenima, val oduševljenja me zapljusne i natopi kao spužvu: sve u svemu, nisam mogao vjerovati ni njoj ni svojim ušima.
          Na to ona, časna riječ, priđe onako kao najnormalnije i učas je bila svuda oko mene i uvijala se i obavijala me i samo sam se našao položen na leđima dok mi je jednom rukom čupala kaiš a drugom otkopčavala košulju. Ležeći onako na krevetu, (užasno je zaškripao,) rekoh: – Čuj, što to...?
          – Mir! – podvikne ona trgajući mi hlaće preko koljena.
          – Ali, zašto...?
          – Miran budi! – odrecne se još jednom.
          Pa sam mirovao poput svezanog zeca dok mi je srce tako nekako tuklo gledajući je odozdo kako se lelujavo razgoličuje. Onda mi, onako gola, objaši butine i zabulji se u pimpek, pilji tako, pa digne glavu i pogleda me u lice, gledamo se, pa namigne vragoljasto, protegne se i utrne svjetlo nad zaglavljem. Onako u mraku sjedne nazad.
          – Što...? – profrfljah teško uzdahnuvši.
          Na to osjetim kako me lagano pljusne tamo dolje, pecne, i osjetih izdajicu kako sune poput kobre iz košare, uspravi se kao raketa na startu. Oćutjeh: puknut će na sve strane; pomislim da mi je bandera dolje izrasla.
          Krevet propišti kad se udigla na koljena i čas zatim, kunem se, ona ga jednostavno prisloni tamo (tamo... znate), i vrdnuvši malo sim' – malo tam', jednostavno sjedne. Spusti se do kraja i kaže: – Ooooo-ooooooh! – A onda se izdigne nazad, siđe s kreveta i kaže: – Gotovo. – Pa upali žarulju i počne prebirati odjeću po stolu, sakupljati je s poda.
          Skočih kao lud.
          – Kako – gotovo?! Kako – gotovo?!
          – Lijepo – reče ona. – Gotovo! Nema više! Papala maca! – I navuče majicu preko glave.
          – Kurac – gotovo! – rekoh joj ja, a ona se svejednako dalje oblačila. Uvukla se u lijevu čarapu i već je zakopčala.
          Pomahnitah, sasvim do kraja, i onako, s najkrvavijim artabanom poput ratnog zločinca, zgrabih je i srušim i tukli smo se kao životinje, grebla je sikćući i čambala, dahtala i čupala mi kosu: ovakav joj je pramen ostao u rukama.
          Bože, kako sam se izbezumio. Na kraju je pljusnuh pet-šest puta, brzo i snažno, tuf-taf-pljaf! Ona se svali potrbuške na krevet dok su joj koljena doticala kameni pod. Raširih je grubo i ušaltam se kao šarplaninac, tako: osvijestih se, i sam još začuđen, kako već radim poput urice, a ona se ispod grčevito napinje i opušta, zabija prste u posteljinu i grize bijesno pokrivač, sva raskuštrana, diše kao riba na suhom i to: onda se napne, istrgne i podivlja i tren zatim opusti i ležaše kao rastopljena figura od plastelina.
          Prestadoh i rekoh: – Sad je gotovo! – Odem po traperice i, baš sam ih zakopčavao, kad čujem: iz njenog kuta dopiru grcaji, tihi i jedva primjetni. Dođem, nagnem se i vidim: cmolji. To me zgrozi. Rekoh: – Što je? Što je?
          Samo me je gledala kroz suze, onim bademastim očima, kao mala ptičica. Pogladim je po kosi, poljubim u sljepoočicu, i eto, nježno sam je cjelivao onako poluobučenu i rastrganu. Milovao. Privijala se uza me kao malo mače, šmrcala mi na prsima. Rekoh sebi: "Zaljubljen si."
          Pa je lagano podignuh, sasvim na krevet, legoh do nje i zagrlim je i pokrih nas drugom rukom.
          I zaspah.

 kako smo se rastali 

          Najprije sam osjetio kako me ljubi po ramenima, onda sam se svega sjetio, a onda sam bio budan. Budilica na kredencu je svjetlila pokazivajući dva sata i još nešto sitno. Zapitah: – Budna si?
          Ona promrmlja potvrdno i ne dižući usne. Rekoh:
          – Kako si?
          – Zašto pitaš? – zapita ona.
          – Bože! Zanima me.
          – Fino mi je, toplo – prošaputa mazno i dalje smo se milovali i ljubili i cjelivali svuda. Ne biste vjerovali kakav je ta ženska imala miris. Ona je sva mirisala. Kao jorgovan i što ja znam što. Kao cvijet. Šnjofao sam je tražeći gdje smrdi, ali uzalud, svuda je mirisala.
          Pa sam joj pola noći govorio: odakle joj takva kosa, takve noge, kako može imati takve grudi i takav struk, takvu kožu (kao puding od lješnjaka): kako može tako sve da ima?
          – Ah! – reče ona. – Nije to ništa. Kupati se svaki dan, prati kosu, dugo je četkati... Gimnasticirati ujutro i navečer, paziti što se i koliko jede. Učiti hodati s knjigom na glavi. Čuvati se. Mnogo se gledati u ogledalo i naučiti napamet svaku kretnju i pozu... Kuhati se u sauni, plivati, obazrivo se sunčati, studirati kozmetiku, mazanje... psihologiju muškaraca, to jest: što im se sviđa... I što još? Paziti da si ne ofrljim trepavice kad palim cigaretu. Paziti na prošlost...
          – Zašto sad to?
          – Muškarci to cijene.
          – Kakvi muškarci? – zgranuh se.
          – Jedni – odgovori ona.
          Rekoh: – Bez veze.
          – Jednom sam – pričala mi je – skoro popustila. Voljela sam jednom, u životu, jednoga koji je išao na fakultet. Bio je strašno pametan. Čisto bi se čovjek čudio kako netko tko ide na fakultet može biti tako pametan. Predlagala sam mu da me uzme kad hoće, oženimo se, ljubimo... Ali nije me htio iako sam...
          – Zašto? Ja bih te odmah oženio!
          – Pa rekla sam već – reče ona. – Bio je stvarno pametan.
          Pa smo šutjeli i buljili u strop kao mrtvaci u mrtvačnici, svaki sa svojim mislima.
          – I ti ideš na fakultet – rekoh. – Kako je to lijepo! Koji?
          – No, nije važno. Ja to tek udaje radi. Pravim biznis.
          – Koga? – rekoh.
          – Posao, ili bolje: povećavam šanse za dobitak na lutriji.
          – Kakvoj lutriji? – opet ću ja.
          – Ništa – šapne mi nježno. – Zaboravi.
          A ja joj kažem: – Ja tebe neću nikada zaboraviti.
          – Maco moja – ljubila me u uho. – Ja tebe hoću već danas, neće ni svanuti dan, a već neću znati ni da postojiš.
          – Kako to možeš reći takvim glasom? – sjednem na krevet i pogledam je. To mi nije bilo jasno. Onda sam počeo govoriti: rekao sam joj da ne može tako! Kako ja o njoj odavno sanjam, maštam o tom susretu otkad znam za takve susrete, sve sam joj rekao. Sad je tu i sad je više ne dam, eto tako; svašta sam joj govorio. Tako je to bilo pred jutro.
          A još ni svanulo nije kad mi je rekla: – Udajem se danas. Zauvijek. Za jednog divnog čovjeka. Vrlo je inteligentan, lijep, naobražen, ozbiljan, ugledan, prepun razumijevanja, čvrst, pouzdan. Peder.
          Ostadoh zgranut. Odista bez misli, samo ćuteći kako se nešto unutra, duboko u meni, lomi i ruši.
          Oblačila se pjevajući tužne hitove provincijskih radiostanica kao:

"...razbila se čaša
iz koje smo vino pili,
umrla je ljubav naša
koju nismo krili."

          I još:

"...i ljubav tako dođe i ode sama.
Što će biti s nama?
Što će biti s nama?"

          I meni je bilo strašno slušajući je.
          A i danas još ponekad sleti neka mačka. Nekad dolijeću po jedna svakih petnaest dana ili još češće. Slažu se na hrpu pred mojim prozorom i nitko ih ne čisti. Zaudaraju kao kuga. Znam, jednoga dana će tu vaditi naftu, možda će podići i rafineriju, ali meni je svejedno.

POVRATAK NA PRVU STRANICU

Domaćin ove stranice je Prijavite se za svoju besplatnu WEB stranicu