Jos jedno kisno jutro. Par dana do Bozica. Obukla sam na sebe najdeblji dzemper koji sam mogla naci i uputila se medju masu. Kakva steta sto ne pada snijeg tu pored mora, barem bi bilo malo svjetlije. Ni ne trudim se gledati lica ljudi koja zurno prolaze pokraj mene.
Osam je sati. Jedina stvar sto me natjerala da u ovo doba izadjem je skola. Danas jednostavno ne mogu gledati po tko zna koji put prijatelje iz razreda, profesore. Svi raspolozeni, sretni, stalno ce zapitkivati neka glupa pitanja na koja nemam ni zelju ni voljum a kamoli snagu odgovoriti.
Svi su primjetili promjenu koja je bila tako nagla da su se iznenadili. U par dana, vesela, nasmjesena, pa cak i prebrbljava cura se pretvorila u sutljivu i povucenu osobu, toliko razlicitu. Zasto? Svi su se pitali sto je moglo uzrokovati nesto takvo. Razgovori profesora s roditeljima, cak su me slali i kod psihologa, sve bezuspjesno. Odlucila sam danas presjediti u obliznjem kafeu i ovo napisati, ma koliko god glupo sve zvucalo. Ni glazba me vise ne moze oraspoloziti, niti tuzni filmovi rasplakati. Bas kao da se sve u meni zakljucalo, svi osjecaji, sve ... nestalo. svakim danom sve dublje i dublje tonem, tonem u svevremensku tamu. Caj od kamilice je jedino sto me povezuje sa starim nacinom zivota. Voljela sam taj caj. Glupo zvuci, zar ne? Sad ga pijem, ali ima neki drugi okus, drugi miris. Nasmijem se sebi kad se sjetim kako sam se jos pred par dana uzrujavala zbog nevaznih gluposti...
Tek sada vidim, cujem stvari. Iskljucim zvucnik iz kojeg dopire buka auta, ljudi... grada. Jedino sto ostaje je vjetar u granama hrastova. A mozda je to sto cujem zapravo sapat andjela...
Znam, uskoro odlazim.
December 1999